Is this thing on?

Ponekad vrijeme stvarno leti kad se zabavljaš.

Želja za stvaranjem bloga posvećenog računalnim i video igrama obuzela me još pred nekoliko mjeseci, potaknuta s jedne strane previranjima u industriji računalne zabave, s druge sjajnim gaming blogovima poput Wonderlanda i Grand Text Auta, no najviše bijednim stanjem gaming kulture u Hrvatskoj. Specijalizirani tisak orijentiran je na adolescentne dječake razbuktalih hormona (GamePlay je tu jedina donekle svjetlija točka), dok nam je ponuda na Internetu vođena istom filozofijom i mahom ograničena na siteove poput Gamera, Cro-Gaminga i sličnih (redom solidni news portali, ali ne tako dobri kao e-zineovi) te poneku stranicu posvećenu određenom mrežnom klanu, žanru ili igri. PC je ovdje neprikosnoveni kralj, na konzole se još uvijek često gleda s podsmijehom, a ako ti interesi ne leže u nekom od trenutno popularnih "muških" žanrova, bolje da ni ne pomaljaš glavu.

Onima koji se ne pronalaze u tim okvirima ili pak onima zainteresiranim za malo ozbiljniji i sveobuhvatniji pristup, proučavanje fenomenologije ili, ne daj bože, razvoj i dizajn igara, ne preostaje ništa drugo doli okrenuti se inozemnom dijelu Interneta i skupim uvoznim časopisima. Ukratko, dozlogrdilo mi je što svaki put kad se zaželim iole inteligentnijeg razgovora o igrama, moram pričati na engleskom jeziku i s ljudima čiji se životi odvijaju u potpuno drugačijim uvjetima. Vjerujem da u nas postoji poveći broj podjednako frustriranih igrača i igračica i ovaj blog je svojim velikim dijelom namijenjen baš njima.

Iako je Gamerilla prvotno zamišljena kao moj osobni blog, jedan dični momak već je izrazio želju za suradnjom pa ćemo uskoro prijeći na kolaborativni format. Neću ga predstavljati, već ću to zadovoljstvo prepustiti njemu uz nadu da će zagrijati dupe i uskoro nas počastiti svojim prvim postom. Također se nadam se da će naš rad potaknuti i druge ljude na izlazak sa sličnim projektima, a u najmanju ruku da ćemo vašim komentarima ostvariti nekakav smisleni dijalog.

Za format bloga odlučili smo se jer nam u praksi pruža priličnu fleksibilnost: možemo pisati o čemu god želimo, kako god želimo i kad god želimo, nema obaveza prema čitateljima ni puno gubljenja vremena na dizajn i tehničke tričarije. Naravno, to ne znači da se nećemo truditi biti redoviti i čitljivi, uz malo sreće čak i zanimljivi, jer ovo ionako radimo iz želje da svoja otkrića i razmišljanja podijelimo s drugima.

Kad smo već kod dizajna, mislim da radikalnih promjena u izgledu više neće biti. Bit će još određenih zahvata, no oni će se uglavnom svoditi na otklanjanje pogrešaka, izmjenu liste linkova i prilagođavanje bloga postanju od strane više autora. Gamerilla je predviđena za čitanje pri rezoluciji od 1024x768 točaka i testirana na Internet Exploreru 6.0, Operi 8.5 i Firefoxu 1.0.7, a predložak za blog je napravljen preradom sjajnog 897 predloška Douglasa Bowmana. Pošto sam po kodu rovao ja, koji o web dizajnu i style sheetsima ne znam gotovo ništa, šanse su da će nekih problema ipak biti pa vas sve molim da potencijalne poteškoće prijavite čim prije.

Ime Gamerilla inspirirano je prije svega revolucionarnim vjetrovima koji sve jače pušu industrijom igara. Val nezadovoljstva među developerima (postoji li hrvatski pandan ovoj riječi, a da nije "razvijatelj"?) smjerom u kojem se industrija kreće (ukratko, igranje na sigurno, gušenje radikalnih inovacija, brže, više, jače, ali ne nužno i bolje, stalno povećavanje troškova izrade igara, pogoršavanje radnih uvjeta itd.) kulminirao je na ovogodišnjem Game Developer's Conferenceu gdje je grupica dizajnera vrlo otvoreno progovorila o svemu, ne štedeći riječi, a bogami ni psovke. Najglasniji od njih bio je Greg Costikyan, poznati teoretičar i dizajner igara, koji je nakon GDC-a prvo svoj govor preobličio u već sada legendaran proglas Death to the Games Industry: Long Live Games (drugi dio objavljen je ovdje), a zatim i osnovao kompaniju Manifesto Games kojom će vlastite ideje o alternativnim modelima distribucije pokušati provesti u djelo. O svemu tome bit će ovdje još riječi, a za sada samo link na govor Brucea Sterlinga sa GDC-a davne 1991. godine, vrlo zanimljiv zbog toga što je i nakon svog tog vremena još itekako primjenjiv na trenutnu situaciju.

Kod nas je stanje s razvojem igara podosta drugačije. Osim planetarno popularnog Croteama, ono malo razvojnih studija koliko ih u Hrvatskoj i postoji gotovo je potpuno nepoznato čak i igračima. Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću, ali čisto sumnjam da je u našem gospodarskom programu predviđena ikakva potpora toj djelatnosti. Takav odnos bi predstavljao, odnosno predstavlja, nevjerojatnu kratkovidnost od strane države; igre bi mogle biti jedan od definirajućih hrvatskih proizvoda, izuzetno probitačan način prezentiranja naše zemlje u svijetu, a razvoj tuzemne industrije igara bi nesumnjivo ublažio odljev visoko obrazovanih kadrova. No kako rekoh, ne temeljim tu izjavu na nepobitnim činjenicama i iskustvima iz prve ruke pa bih volio kada bi netko upućeniji bacio malo svjetla na pravo stanje stvari.

Dakle, gospodarska infrastruktura je jadna ili nepostojeća, a ni situacija u školstvu nije ništa bolja. Vjerojatno ne postoji civilizirana zapadna zemlja u kojoj unatrag zadnjih pet godina nije otvoren bar jedan studij ili bilo kakva škola razvoja igara. Hrvatska je, naravno, izuzetak (mada bi se o našoj pripadnosti civiliziranim zapadnim zemljama moglo diskutirati, no hajde sad...). Istina, programeri se mogu školovati na FER-u ili nekom drugom tehničkom fakultetu, dok se umjetnici mogu poslužiti grafikom, akademijom ili arhitekturom, no ti programi nisu nikako prilagođeni potrebama budućih game developera, da ni ne spominjem kako se dizajn igara ne podučava baš nigdje. Proučavanje teorije je također na mrtvoj točki, s gdje kojim zanimljivim predavanjem i rijetkim osvrtima u magazinima za kulturu i na stranicama klubova studenata informatike.

Ukratko, industrija igara u Hrvatskoj kao da ni ne postoji (reći da ne postoji bilo bi nepošteno prema rijetkima koji u njoj već godinama zarađuju svoj kruh), ali to možda i nije tako loše. Imamo praznu stranicu i iskustvo drugih da pomoću njega izbjegnemo zamke u koje se industrija vani sama uhvatila. Ljudima na položajima kad-tad će doći iz guzice u glavu da u tim dječjim bezvezarijama leže velike pare, ali čak bi se i takvo priznanje moglo pokazati nedovoljnim. Naime, budućnost bi nam i ovdje mogli krojiti političari, a ne ljudi koji o igrama zapravo imaju nekakvog pojma. Da li bi to u ovoj državi bio tako usamljen slučaj?

Kako bilo, ne možemo očekivati da će se stvari srediti same od sebe. Ako nam je stalo do igara, dužnost nam je uzeti stvar u svoje ruke, podići svijest - prvo igrača, a zatim i šire javnosti - te se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Trebamo plan djelovanja, trebamo pametne ljude i trebamo novce, ali prije svega, trebamo nevjerojatne količine volje.

Gamerilla će pokušati dati svoj prilog, ma koliko mizeran on bio. Možda na kraju nećemo promijeniti ništa, no putem ćemo se svakako dobro zabaviti.