utorak, prosinca 20, 2005

Ludus liberus

Javlja mi prijateljica da je novi broj Libre Libere posvećen video igrama. Kako u Libri Liberi svoje prste ima Katarina Peović Vuković, to bi čak moglo i ličiti na nešto. Više o tome kad ga nabavim i pročitam.

ponedjeljak, prosinca 19, 2005

Jedna brza za laku noć

Švrljajući po GameSetWatchu naletio sam na još jedan zanimljiv pdf magazin. Ovaj se zove The Gamer's Quarter, do sad su izašla samo 4 broja, ali zato svaki ima stotinjak stranica. Izgleda prilično čitabilno pa ne znam da li da se veselim ili da lupam glavom o stol. Tko će to sve pročitati?

subota, prosinca 17, 2005

Iz onkraja

Ne, Gamerilla nije prdnula na rosu, samo sam zatrpan drugim obavezama. Počeo sam služiti civilku što mi trenutno oduzima puno više vremena nego li sam očekivao, a i ispitni rokovi polako pop-upaju na horizontu. Ma koga ja lažem, prava je istina da mi je napokon uveden ADSL pa dane provodim u blaženoj tuposti informacijskog đankija. No ajde, mislim da bi bilo pošteno da se napokon vratim redovitom apdejtanju pa makar neko vrijeme postao samo kraće vijesti i jecaje užitka.

Evo, upravo čitam još jedan u beskrajnom nizu članaka koji oplakuju smrt Seginog Dreamcasta. Danas je popularno naricati nad hudom sudbinom Segine divizije za kućni hardver, ali nije to potpuno ni bez pokrića; Sega je stvarno znala proizvoditi opaku skalameriju. Svima kojima glas još uvijek zatitra pri spomenu Shenmuea, Jet Set Radia ili nikad dočekanog nastavka NiGHTSa predlažem da bace koji neutješan pogled u smjeru Inside Pulsea.

Volim Segu, dakle jesam.
Usput, budući da je novi Segin Lindbergh coin-op sistem ništa drugo doli ne pretjerano nabrijani PC, znači li to da ćemo u budućnosti vidjeti veći broj PC portova Seginih arkadnih naslova? Rekao bih da to ipak nije baš vjerojatno, ali čovjek se nada dok je živ (ili bar dok ne nabavi kakvu next-gen konzolu).

utorak, studenoga 29, 2005

Manje pušaka, više putra

Današnji Alicein post o natječaju za izradu igre s temom javne diplomacije raspisanom od strane Centra za javnu diplomaciju Sveučilišta Južne Kalifornije ponukao me da napišem par kratkih riječi o mirovnoj politici u igrama.

Spomenuti natječaj može se promatrati i kao dio potrage Sjedinjenih Američkih Država za načinima poboljšavanja svoga imidža u svijetu. Za ljude koji se s pojmom prvi put susreću (poput, recimo, mene), javna diplomacija objedinjava sve aktivnosti kojima neka država ili međudržavna organizacija dvosmjerno komunicira sa stanovnicima drugih zemalja, odnosno pripadnicima drugih kultura. Pošto sam ovu kakti definiciju malo improvizirao, a ne znam ni koristim li ispravan prijevod termina, preporučio bih da više informacija potražite na Wikipediji.

Ideja je sama po sebi prilično zanimljiva, a inicijativa hvalevrijedna. Od Balance of Power, već pomalo zaboravljenog klasika Chrisa Crawforda, pa sve do zadnjih verzija Civilizationa i raznih digitalnih prerada Diplomacy igre na ploči, mnoge poznate igre uključuju i mehanizme diplomacije. Ali od pomisli na desetine dobrih igara posvećenih samo javnoj diplomaciji, a koje bi ovaj natječaj mogao iznjedriti, čovjeku se stvarno zavrti u glavi. Kako bi bilo napraviti natječaj za izradu igre koja bi simulirala odnose zemalja u našoj regiji i na taj način istražiti načine razrješavanja nekih od gorućih političkih pitanja? Zašto ne provesti natječaj na razini cijele regije? Već samom analizom igara pristiglih iz pojedinih susjednih zemalja mogli bismo naučiti nešto jedni o drugima. Simulacija pridruživanja Europskoj uniji sa svim prednostima i nedostacima jasno predočenim na ekranu monitora? Eh da... Na trenutak sam skoro zaboravio gdje živim.

Balance of Power 2
Idemo dalje. Jedna od igara o kojoj mislim da se pisalo i u našem dnevnom tisku je Food Force. Nastala pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, Food Force vodi igrača kroz kampanju pomoći gladnim stanovnicima izmišljenog otoka Sheylan smještenog u Indijskom oceanu. Postala je prilično popularna, pogotovo za igru tako egzotičnog koncepta, no zahvaljujući dvjestotinjak megabajta teškom downloadu još je nisam imao prilike isprobati.

Food Force
U razvoju je i Peace Maker, igra u prvom redu namijenjena mladima Izraela i Palestine. U njoj ćete preuzeti ulogu izraelskog premijera ili palestinskog predsjednika te do kraja isteka mandata pokušati ostvariti stabilno razrješenje sukoba između dvije države. Opet, sjajna ideja. Kako kaže službeni poster, "U prošlosti, mnoge igre su se bavile osvajanjima, ratom i uništavanjem. Peace Maker je, pak, igra za budućnost. Može se koristiti u učionicama srednjih škola i fakulteta za edukaciju budućih vođa omogućavajući im da eksperimentiraju i istražuju uloge koje će jednoga dana vršiti." Do sada nije objavljeno previše informacija ni materijala iz igre, ali po onome što sam vidio izgleda obečavajuće.

Peace Maker
I za kraj, spomenuo bih i Democracy. U njoj preuzimate ulogu premijera ili predsjednika neke od ponuđenih država te donošenjem valjanih političkih odluka pokušavate ostati na vlasti. Iznimno preporučljivo za naše političare, a posebno one koji ciljaju na premijersku fotelju. Naravno, i za fanove menadžerskih igara jer sve je vrlo zarazno, poučno i ukusno dizajnirano. Što se mene tiče, po ovoj igri bih bio grozan premijer pa me u Saboru valjda nećete vidjeti tako skoro. Ne da stručna nekompetentnost obeshrabruje neke od naših dičnih zastupnika, daleko od toga...

Democracy
Još ponešto se da pročitati i u ovom članku Washington Posta, a i proguglajte malo. Neće vam sve pasti iz UN-ovih aviona.

nedjelja, studenoga 27, 2005

A nagrada Kaspar Hauser odlazi u ruke...

... Zorana Perokovića iz PC Chipa za rečenicu: "Vjerojatno najpopularnija platformska igra svih vremena je serijal Commander Keen."

Svašta...

subota, studenoga 26, 2005

Muuuuuuuuu!

U prvi mah i ne zvuči tako privlačno, igrati igru u ulozi jelena. Čak i ako se ne radi o potpuno običnom jelenu; njegovo ljudsko lice u sjećanje priziva Miyazakija, ali i Seamana (ruku na srce, naš jelen značajno manje liči na Richarda Nixona). No opet, ni The Endless Forest nije potpuno obična igra.


Ovaj put pred sobom imamo nešto sasvim posebno, vjerojatno prvi interaktivni MMO čuvar ekrana. Pri aktivaciji, program vas prijavljuje na središnji poslužitelj i pred vama se u trenu otvara Beskrajna šuma, opuštajući komadić zelenila napućen jelenjim avatarima sa svih strana svijeta. Kako primjećuje Chris Bateman, dizajner igara i jedan od autora u zadnje vrijeme često spominjane knjige 21st Century Game Design, radi se o briljantnom konceptu koji se hrabro poigrava sa predodžbom MMOG-ova kao adiktivnih gutača vremena. The Endless Forest ne preuzima kontrolu nad vašim životom, ona u radnom danu pronalazi otoke slobodnog vremena i nudi vam igru.

Ali inovativna forma čuvara ekrana je samo površinski sloj, šumsko tlo krije još mnoge zanimljivosti. Najuočljivija je vjerojatno nedostatak ikakve verbalne komunikacije. Chat je u Beskrajnoj šumi nemoguć, a sva interakcija među igračima odvija se putem govora tijela. Igrač je tako prinuđen predano igrati ulogu jelena što se blagotvorno odražava na imerzivnost. Ona je još dodatno pojačana činjenicom da igrači kao sredstvo raspoznavanja ne koriste imena, već posebne isijavajuće simbole koje svaki registrirani jelen nosi među rogovima. Time je razlikovanje pojedinaca otežano, no to ovdje nije ni bitno, a dobija se na vizualnoj homogenosti i osjećaju pripadnosti jednom zajedničkom krdu. Za budućnost se, doduše, najavljuje i mogućnost prilagođenja izgleda avatara, no nadam se da će se ostati na imenovanju simbolima.

Za dizajn likova zaslužna je Evelina Kusaite.
Ono što je možda najbitnije, The Endless Forest nema nekog predodređenog cilja i izrazito je nenatjecateljskog karaktera. Moglo bi se reći da se radi o svojevrsnoj pejzažnoj igri u kojoj je sam boravak u šumi najbitniji dio iskustva. To nikako ne znači da je jedino što se u igri može raditi šetanje šumom (mada i to iznenađujuće opušta, čak i u trenutnoj minimalističkoj inačici). The Endless Forest zamišljena je kao poligon za dinamičko pripovijedanje u kojem glavni dizajneri preuzivaju uloge svojevrsnih Dungeon, odnosno Game Mastera. Kako je cijeli projekt još u relativno ranoj fazi, a te su mogućnosti implementirane tek u nedavnoj beti, igra se do sada oslanjala isključivo na skriptirane događaje. Prvi od njih bilo je otvaranje dijela šume sa ruševinom izgrađenom po stvarnim ostatcima crkve u malom belgijskom gradiću Enameu. Urađeno je to u sklopu umjetničke izložbe Tardis, održane u Enameu u trajanju od 11. rujna do 30. listopada ove godine. Instalacija se sastojala od jednog računala pomoću kojeg su se redovitim igračima u razgledavanju ruševine mogli pridružiti i posjetitelji izložbe. Kako bi se koji posjetitelj odlogirao, duša njegovog jelena nastavila bi lebdjeti šumom u obliku plavičaste svijetleće sfere. Igrači su tada duše mogli "pokrstiti", a na kraju svakog dana pored ruševine bi se pojavio kršćanski nadgrobni spomenik ili poganski idol, već prema tome je li većina duša toga dana bila pokrštena ili ne. Izložba je zatvorena velikim tulumom u šumi kojim je ujedno i po prvi put testirana sposobnost mrežnog koda da se nosi sa većim brojem u isto vrijeme prisutnih igrača.

Osim prigodnih i neplaniranih performansa, The Endless Forest bi u budućnosti trebao ponuditi još neke sadržaje. Recimo, duljina života svakog jelena bit će ograničena na godinu dana, no igrač će se u tom vremenu moći pariti s nekom od NPC košuta i tako prenijeti svoje sposobnosti na potomka. Jelenji rogovi će svakog mjeseca iznova rasti i poprimati jedinstven oblik sukladno vremenu provedenom u šumi, a bit će moguće i pronaći razne čarolije koje će vam na određeno vrijeme davati posebne sposobnosti. Čarolije su zanimljive i po tome što će ih se moći bacati samo na jelene drugih igrača pa će suradnja biti krucijalna. Dizajneri su vrlo otvoreni sugestijama i službeni su forumi već prepuni zanimljivih prijedloga, ali na vašem se mjestu ipak ne bih nadao jelenjem deathmatchu.


Tko stoji iza svega toga? Za Tale of Tales se u globalnim okvirima vjerojatno po prvi puta čulo prije par godina kad su najavili 8, neobičnu igru koja je s posebnim zanimanjem primljena u avanturističkim krugovima. Nažalost, nije pronašla dovoljno zainteresiranih ulagača pa je stavljena na čekanje. U međuvremenu su se Tale of Tales odlučili posvetiti manjim projektima za koje će lakše pronaći sponzore. The Endless Forest je jedan od njih, a nedavno je najavljen i The Apartment koji se kani pozabaviti stvarnom dinamičkom naracijom u okruženju igre za jednog igrača (nešto kao Façade, možda?). I njihovi stariji projekti izgledaju dosta zanimljivo, morat ću im posvetiti malo više pažnje čim uvedem ADSL.

Na čelu tima nalaze se Auriea Harvey i Michaël Samyn koji su par i u privatnom životu. Po vlastitim riječima, ne mrze igre, ali su razočarani njihovim neispunjenim potencijalom. Zbog toga se u javnim istupima mogu činiti negativno raspoloženima prema formi, a i sam se ponekad čudim nekim njihovim izjavama (Michaël se u nedavno napisanom postu o Shadow of the Colossus pita zašto se mora boriti protiv kolosa kad bi ih on radije samo grlio - er, dobro), no u biti dijelim njihovo nezadovoljstvo. Iako obožavam i igre koje se ne srame biti samo igrama - zaboga, na njima sam odgojen - mislim da su mogućnosti medija kriminalno neiskorištene. Ne bih volio ni da tržište monopoliziraju artističke, "odrasle" igre, nekakav zdravi balans bi bio idealan. U trenutnoj situaciji gdje čak ni dobar dio ljudi koji vole igre nije svjestan njihovih ekspresivnih mogućnosti, nije ni čudo da ih šira javnost (pogotovo u kulturno šlepajućim zemljama poput Hrvatske) percipira kao isključivo dječju razbibrigu, a na sve igrače gleda kao na neozbiljne nerdove bez pravog života. Tu uskaču vizionari poput Tale of Tales koji možda na prvi pogled izgledaju bahato i prepotentno, ali bar razvlače platno u nekim novim smjerovima.

Vidimo se u šumi.

utorak, studenoga 22, 2005

Xutija 360 vs. zdrav razum

Next Gen groznica službeno je počela, američke trgovine pune su očajnika koji se grebu za svoj primjerak Xboxa 360. I dok neki još razglabaju o tome je li Microsoftova odluka da na tržište izađe sa dvije verzije konzole pametan potez, pokazuje se da je količina premium paketa puštenih u prodaju prvoga dana jednostavno premala. Zar nikome od genijalaca u Redmondu nije palo na um da će prvi u redu za novu konzolu biti hardcore igrači koji na osnovni paket ne bi ni pljunuli iz sažaljenja? A možda se baš na to i računalo, sada će najnestrpljiviji ili iskeširati nevjerojatne sume za premium paket na eBayu ili kapitulirati i zadovoljiti sa ojadnim core paketom. Naravno, kasnije će morati preplatiti dodatke kojima će od njega napraviti poštenu konzolu - Microsoft zadovoljan.

A koja je prva pomisao nekih od rijetkih sretnika koji su se ipak dokopali svog primjerka? Rastavimo ga!

Lud svijet.


Mrzim te.